Bogdanić
je rođen u Virovitici godine 1762. Sam Bogdanić naveo
je u predgovoru svoga djela Događaji svieta, koje je izašlo
godine 1792. u Beču, da je već dvadeset godina, tj. od
djetinjstva izvan svoje države. Najvjerojatnije je, dakle,
da je Bogdanić već kao dijete otišao na školovanje u Peštu.
Prema Bendefyju studirao je Bogdanić na sveučilištu u
Pešti od godine 1782. do 1785. a matematiku mu je predavao
J. Mitterpacher. Hrvatski znanstvenik Ivan Paskvić spominje
ga također kao svog studenta, ali ne spominje gdje mu
je Bogdanić bio student, međutim, posve je moguće da je
to bilo u Pešti. Naime, upravo spomenutih triju godina
Paskvić je bio redoviti repetent na Peštanskom sveučilištu,
a to znači da je sa studentima prorađivao građu koju su
studirali. Bogdanić je završio studij disertacijom iz
matematike i astronomije koju je nagradilo Sveučilište.
Lik
M. D. Bogdanića prikazan na
Lipszkyevoj
zemljopisnoj karti
Nakon
studija nije mogao dobiti mjesto u Pešti, iako je to želio,
pa je godine 1785. prihvatio mjesto na kraljevskoj akademiji
u Velikom Varadinu, gdje je predavao grčki jezik i matematiku.
Pošto je došao u Veliki Varadin bavio se matematikom i
rješavao neke probleme, a rješenja je objavio već iduće
1786. godine u Pešti u raspravi Formulae pro spatiis rectilineis,
aut quae in haec resolvi possunt, per lineas parallelas
dividendis. U toj raspravi Bogdanić je rješavao probleme
podjele zadanog geometrijskog lika s pomoću usporednih
dužina na jednake dijelove ili na dijelove koji su u zadanu
omjeru. Izveo je jednostavne opće formule s pomoću kojih
se vađenjem drugog korijena rješava spomenuto pitanje.
Nije
točno poznato koje je godine Bogdanić napustio mjesto
u Velikom Varadinu, ali je sigurno da je to bilo najkasnije
do godine 1791, kad je već boravio u Beču. U Beču je napisao
na hrvatskom jeziku djelo u kojem je želio izložiti cijelu
svjetsku povijest, ali taj naum nije izveo do kraja. 1792.
godine objavio je samo prvi svezak u Beču pod naslovom
Dogođaji svieta. Predgovor knjige vrlo je zanimljiv, a
osobito ono što u njemu piše o svom znanju hrvatskoga
jezika. Između ostaloga, o tome piše: "Shto pako
jezik gleda, xeliobi vechju spravnost u njemu imati, nego
shto imam; u mlogo mjestieh nisam ni sebi zadovoljio,
josh manje uffamse dachu zadovoljiti shtiocem mojim; ali
koi promisli, dasam priko dvadeset godinah, to jest od
djetinjstva mojega oddaljen od rodjene darxave: i dasam
vechji dio xivota u teegu mathematskomu proveo: onajchemi
ovo nastojanje moje za dobro primiti znati".
U
knjizi se nalazi mnogo pasusa u kojima se dotiče znanstvenih
pitanja, npr. astronomskih znanja starih Babilonaca i
Feničana. Na više mjesta spominje zemljopisnu širinu kraja
o kojem govori, pa tako na jednom mjestu tumači što astronomski
znači zemljopisna širina nekog mjesta. Upravo zato to
je djelo djelomično zanimljivo i sa astronomskog gledišta.
Veću pak važnost ima ta knjiga zbog hrvatskoga astronomskog
nazivlja koje upotrebljava Bogdanić. Tekstovi na hrvatskom
jeziku koji su pisali astronomi, doista su rijetki. Više
naziva koji se javljaju u Bogdanićevom tekstu imaju i
autori hrvatsko-latinskih rječnika u 17. i 18. stoljeću.
Može se zaključiti da je Bogdanić nastojao da za svaki
astronomski i matematički pojam dade hrvatski naziv, pa
je u toj težnji slijedio druge autore. Ista težnja održava
se u Hrvatskoj i sve do kraja 19. stoljeća.
U
Beču je od godine 1793. do 1795. slušao predavanja iz
astronomije kod profesora Bečkog sveučilišta F. P. Triesneckera.
S Triesneckerom je Bogdanić bio i kasnije u vezi, pa mu
je slao svoja astronomska motrenja da ih objavljuje u
svom astronomskom almanahu Ephemerides astronomicae. U
tom razdoblju, Bogdanić je objavio i svoju raspravu De
orbitis cometarum, što je vrlo zanimljivo i zbog toga
što se istim tim problemom teorijske astronomije bavio
i Ruđer Bošković samo nekoliko godina ranije.
Naslovna
stranica Bogdanićeva djela
"Dogodjaji
svieta" iz 1792. godine
Godine
1796. Bogdanić je dobio mjesto drugog pristava na sveučilišnoj
zvjezdarnici u Budimu. Naime godine 1798. tadašnji prvi
pristav zvjezdarnice Franjo Bruna, inače Zagrepčanin,
izabran je za profesora više matematike na Sveučilištu
u Pešti, na mjesto koje je dotad zauzimao Ivan Paskvić.
Bogdanić je tada dobio Brunovo mjesto prvog pristava na
zvjezdarnici. Tu je Bogdanić razvio svoju plodnu astronomsku
djelatnost. Od tada počinje plodna suradnja Bogdanića
s F. Taucherom i oni zajedno obavljaju astronomska motrenja.
Krajem godine 1797, tijekom čitave godine 1978. i sve
do rujna 1799. Bogdanić je s Taucherom motrio pomrčine
Jupiterovih satelita i podatke objavljivao u poznatoj
astronomskoj ediciji Ephemerides astronomicae, koja je
izlazila u Beču. Tada je Bogdanić uglavnom motrio dalekozorom
Newtonova tipa od 4 stope. Istu pojavu motrili su Taucher
i Bogdanić svaki sa svojim dalekozorom, a onda su se motrenja
objavljivala zajedno i mogla se uspoređivati. Tako su
se mogle uočiti pogreške koje potječu od svake sprave,
a i procijeniti pogreške koje se pojavljuju u motrenju.
Motrenje pomrčina Jupiterovih satelita bilo je vrlo važno
u to doba, jer se uspoređivanjem istih promatranja u različitim
mjestima, moglo odrediti razliku zemljopisnih duljina
između tih mjesta. Upravo zato je u ediciji Ephemerides
astronomicae objavljivano mnogo takvih motrenja u raznim
gradovima i na raznim zvjezdarnicama. Za istu svrhu objavljivana
su motrenja i drugih astronomskih pojava, npr. okultacije
zvijezda i prolaz Merkura ili Venere ispred Sunčeve ploče.
Velik dio kasnijih Bogdanićevih motrenja i astronomskog
rada uopće vezan je upravo uz problem određivanja zemljopisnih
koordinata.
Bogdanić
je često bio na putu, između ostaloga i po Hrvatskoj,
gdje je vršio svoja promatranja i mjerenja. Na tim putovanjima
se i razbolio od tuberkuloze. Iako teško bolestan, Bogdanić
nije mogao bez rada, pa budući da nije mogao raditi praktično
na zvjezdarnici, posvetio se teorijskim astronomskim problemima.
Radio je na jednom djelu iz nebeske mehanike kojemu je
dao naslov Mechanica coelestis, a u kojem se oslanjao
na Laplacea. Ali došao je samo do desetog lista. Bolest
je uznapredovala, pa je 31. siječna 1802. godine umro.
Smrt je prekinula Bogdanićevo astronomsko određivanje
zemljopisnih koordinata, ali je rad na zemljopisnoj karti
Mađarske i Hrvatske nastavljen. Na temelju već dobivenih
Bogdanićevih podataka, a vjerojatno i još nekih drugih,
Lipszky je dovršio i izradio zemljopisnu kartu i godine
1806. objavio je u Pešti. Na karti nije nigdje označeno
koji su astronomski podaci iskorišteni za njezinu izradu,
a niti Bogdanićevo ime kao imenovanog Lipszkyeva pomoćnika
za taj rad. Karte se sastoje od devet tabli i tri dodatka.
Na osmoj od njih u donjem lijevom i desnom kutu prikazan
je rad na određivanju zemljopisnih koordinata astronomskim
opažanjima. Na lijevoj je slici prikazana osoba koja kvadrantom
mjeri visinu pola, iz koje se neposredno dobiva zemljopisna
širina mjesta. Tu je simbolički prikazan i globus na koji
se šestarom prenose podaci i knjiga u koju se oni bilježe.
Nigdje nije naznačeno da je ta osoba Bogdanić, ali se
to sa sigurnošću mora držati. Naime Bogdanić je bio astronom
koji je imenovan da obavi astronomski dio posla na izradi
te karte, a tada je bio običaj da se stvarne osobe prikažu
na slici u takvoj prilici.
Stranica
iz Bogdanićeva dnevnika
s
astronomskim motrenjima
Na
svom putu odredio je Bogdanić usprkos teškoćama koje su
ga pratile, više od 150 točnih zemljopisnih širina, ali
određivanje zemljopisne dužine uspjelo mu je samo u nekim
slučajevima. Zemljopisne širine bile su većinom izvrsno
određene, što svjedoče i više puta navedena Zachova mišljenja
o njima. Važno priznanje njegovim motrenjima na tom astronomskom
putu dao je istaknuti astronom J. J. Littrow, koji je
došao na Budimsku zvjezdarnicu u doba kad je Bogdanić
već bio davno mrtav i u doba kad je njome upravljao Ivan
Paskvić. Godine 1818. Littrow je napisao rad o izračunavanju
pomrčine, refrakciji i posebno o Bogdanićevom motrenju
visine pola. Bogdanićevo određivanje visine pola, zapravo
je bilo određivanje zemljopisne širine mjesta, pa Littrow
ocjenjuje upravo taj Bogdanićev rad. Littrow tvrdi da
su ta Bogdanićeva motrenja među najboljima koja se mogu
učiniti spravama kojima je Bogdanić raspolagao. Littrow
je kontrolirao Bogdanićeve podatke i utvrdio da su pogreške
vrlo rijetke, najviše 10" do 15", a to je za
osrednji kvadrant od 2,5 stope kojim je Bogdanić raspolagao
više nego dobar rezultat. Litrow konstatira da je Bogdanićeva
smrt bila velik gubitak za astronomiju, budući da je Bogdanić
u sebi vrlo sretno sjedinio tri važna svojstva: teorijski
talent, praktičnu vještinu i živu revnost.
