..:: D@nijel.info - astronomija

Merkur - Venera - Zemlja - Mars - Jupiter - Saturn - Uran - Neptun - bivši planet Pluton

Dakle, ako do sada niste uspjeli saznati koliko u Sunčevom sustavu ima planeta, reći ću vam ja - osam. Od tih osam planeta samo na jednom postoji život. Ne, ne govorimo o marsovcima. Ovaj puta riječ je o zemljanima :o) Planeti su kuglasta nebeska tijela, koja kruže oko zvijezde. U našemu zvjezdanom sustavu, planeti se dijele na dvije skupine: unutarnje ili terestričke (Merkur, Venera, Zemlja, Mars), i Jovijanske ili vanjske (Jupiter, Saturn, Uran i Neptun). Patuljasti planeti od kojih je najpoznatiji Pluton, NISU PLANETI! Njih i Pluton spominjem na ovome mjestu, samo zbog činjenice što je Pluton do 22. kolovoza 2006. godine BIO planet.

Svi unutarnji planeti imaju čvrstu površinu, a od vanjskih planeta, vjerojatno samo patuljasti planet Pluton ima čvrstu površinu. Napisao sam riječ "vjerojatno" iz razloga što o Plutonu jako malo znamo i on je jedini (bivši) planet do kojega još nikada nije došla niti jedna svemirska letjelica poslana sa Zemlje. Merkur i Venera su jedini planeti koji nemaju svoje prirodne satelite, dok Zemlja ima jedan - Mjesec, a Mars dva - Phobos (Strah) i Deimos (Užas). Vanjski planeti imaju puno više prirodnih satelita.

Planeti Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Saturn, bili su poznati još u antičkome dobu, jer se mogu vidjeti i golim okom. William Herschel (1738-1822) je godine 1781. otkrio planet Uran, slučajno, na granici vida golim okom. Zahvaljujući proračunima Uranovih poremećaja, kojima se ustanovilo da neki, još nepoznati objekt, svojom privlačnom silom ometa slobodno gibanje planeta Urana, koje je izvršio astronom Urbain Le Verrier (1811-1877), godine 1846. je astronom Galle otkrio Neptun. Tako se za Neptun kaže da je otkriven "vrhom pera". Najdalji poznati planet Sunčevog sustava, Pluton, otkrio je Clyde W. Tombaugh na Lowellovom opservatoriju u Arizoni, 1930. godine.

Riječ planet je grčka riječ za lutalicu. Kako se prije nisu poznavala fizička svojstva planeta i zvijezda, tako su planeti bili nazvani i zvijezdama lutalicama, zbog toga što stalno mijenjaju svoj prividni položaj u odnosu na ostale zvijezde. Toliko o općem uvodu o planetima. Za one koje zanimaju najnoviji podaci o planetima Sunčevog sustava, pravo mjesto je na NASA-inim stranicama o planetima. Tko želi još temeljitije podatke, sa puno lijepih fotografija i pregršt pregledno sortiranih pojedinosti o planetima, njihovim prirodnim satelitima, i još puno toga, preporučam da posjeti ovo mjesto. E pa, krenimo pobliže opisati svaki planet pojedino.

Merkur

Počevši od Sunca, Merkur je prvi planet u Sunčevom sustavu. Zbog svoje blizine Suncu, njega je dosta teško golim okom primijetiti nego ostale vidljive planete. Njegov ophod oko Sunca traje samo 87,9 zemaljskih dana. Oko svoje osi, Merkur se okrene za 58,7 dana. Najmanja udaljenost Merkura od Sunca (perihel) iznosi 46 milijuna kilometara, srednja udaljenost od Sunca iznosi 57,9 milijuna kilometara ili 0,38 AJ (AJ = astronomska jedinica, srednja udaljenost Zemlje od Sunca), a najveća udaljenost (afel) je 70 milijuna kilometara. Po veličini i masi, dosta sliči našemu Mjesecu. Promjer Merkura je samo 4878 kilometara. Ima vrlo rijetku atmosferu.

Merkur - ovako se vidi teleskopom sa Zemlje
© Foto: Naoyuki Kurita - "Stellar scenes"

Temperatura na osvijetljenoj strani Merkurove površine se penje i do 370^o C, dok je na neosvijetljenoj strani, zbog vrlo rijetke atmosfere, Merkur leden, s temperaturom od -170^o C. Prva ozbiljnija promatranja Merkura, izvršio je krajem 19. stoljeća, u Milanu, Giovanni Schiaparelli (1835-1910) i između 1924. i 1933. godine E. M. Antoniadi. No ta promatranja nisu dala neke značajnije rezultate, pa se na njih čekalo sve do 1974. i 1975. godine, kada je američka svemirska letjelica "Mariner 10" doletjela do Merkura i poslala snimke, koje su nam pokazale nevjerojatnu sličnost sa našim Mjesecom.

Merkur - "Mariner 10" - 43 KB

Merkur, kako ga je vidjela svemirska letjelica "Mariner 10"
© Foto: NASA

Merkur je pun udarnih kratera, planina, grebena i dolina, baš kao i Mjesec. Tada se otkrilo da Merkur ima i vrlo slabo magnetno polje. Ekscentričnost Merkurove staze iznosi 0,206 (veću ekscentričnost ima samo Pluton i neki od asteroida). Merkur se po stazi oko Sunca kreće prosječnom brzinom od 47,9 km/s. Ta brzina varira između 37,0 km/s u afelu i 56,3 km/s u perihelu. Merkurova udaljenost od Zemlje se kreće između 76 do 200 milijuna kilometara.

Venera

Drugi po redu, je planet Venera. Venera je vrlo slična Zemlji, naravno samo naoko. Masa joj je 81,5% zemljine i ima vrlo gustu atmosferu. Oblaci koji ju obavijaju, nikada ne dozvoljavaju ni na trenutak, pogled na njezinu površinu. Venera je poznata još iz prvih dana naše povijesti. Prvotno se za Veneru mislilo da su to dva nebeska tijela, Eosphorus kao jutarnja zvijezda i Hesperus kao večernja zvijezda. U našim krajevima je bila poznata kao zvijezda Večernica i kao zvijezda Danica. Grčki su astronomi kasnije utvrdili da je to jedan te isti objekt.

Kada gledamo Veneru kroz teleskop, vidimo da ima faze. Prva svemirska letjelica koja je došla do Venere, bila je "Mariner 2", 1962. godine. Kasnije su slijedili "Mariner 5" godine 1967, i "Mariner 10" godine 1974, koje su samo proletjele kraj Venere. Slijedile su "Pioneer Venus 1" i "Pioneer Venus 2", koje su se spustili na površinu planeta.

Venera - ovako se vidi teleskopom
© Foto: Naoyuki Kurita - "Stellar scenes"

Bivši Sovjetski savez je na Veneru poslao više automatskih sondi, među kojima su i sonde "Venera 9" i "Venera 10" koje su se spustile na površinu Venere. Od 10. kolovoza 1990. godine, u orbiti Venere se nalazi američka sonda "Magellan". Sa Zemlje, Venera se može vidjeti golim okom, u nekim periodima i usred dana, naravno, ako znamo gdje ju treba tražiti. U to sam se osobno uvjerio :o) Nakon Sunca i Mjeseca, Venera je najsjajnije nebesko tijelo na nebu.

Venera - snimak svemirske letjelice "Mariner 10"
© Calvin J. Hamilton

Venerina udaljenost od Zemlje se kreće između 41 milijuna i 275 milijuna kilometara. Srednja udaljenost od Sunca, joj je praktično uvijek jednaka, zato što joj je staza gotovo skoro kružna i iznosi 108,2 milijuna kilometara. Njezin obilazak oko Sunca traje 224,7 dana. Rotacija planeta oko svoje osi traje 243 dana što znači da jedan Venerin dan traje duže od njezine godine odnosno ophoda oko Sunca. Venera se okreće u retrogradnom smjeru, to jest, od istoka prema zapadu, suprotno od većine nebeskih tijela u Sunčevom sustavu, pa tako za promatrača sa Venere, Sunce izlazi na zapadu, a zalazi na istoku. Letjelice koje su se spustile na njezinu površinu, izmjerile su površinsku temperaturu koja iznosi 487^o C i temperaturu na površini oblaka od 33^o C. Atmosferski pritisak na površini iznosi 90 kg/m2 ili 88 puta je veći nego na Zemlji. Atmosfera je vrlo korozivna i sastavljena najvećim dijelom od ugljičnog dioksida, pa je stoga i to uzrok da je Venerina površinska temperatura veća od Merkurove, iako je Merkur bliži Suncu. Venera nema magnetno polje.

Zemlja

Zemlja je treći planet po redu. Što reći o Zemlji, a da to već ne znate? Zemljina kora se sastoji od litosfernih ploča, 9 velikih i oko 20 manjih. Gustoća zemljine kore iznosi 2,6 do 3,3 g/cm³, a što je prosječna gustoća većine kamenja. Litosferne ploče u kontinentalnom dijelu su izgrađene većinom od granita i debele su oko 80 kilometara. Ploče u oceanskome dijelu su građene od težega bazalta i debljine su oko 12 kilometara. Radi tektonskih poremećaja u unutrašnjosti Zemlje, ploče su sklone pomicanju što izaziva zemljotrese. Na mjestima gdje se ploče razmiču, nastaje nova kora, a na mjestu gdje se približavaju i sudaraju, tanje oceanske ploče se podvlače pod deblje kontinentalne. Zemlja je najgušće poznato nebesko tijelo u Sunčevom sustavu. Kemijski sastav Zemlje po masi izgleda ovako: 34,6% željezo, 29,5% kisik, 15,2% silicij, 12,7% magnezij, 2,4% nikl, 0,05% titan. Atmosfera je plinoviti omotač oko planete i upija kozmičko i Sunčevo zračenje. Sastavljena je od 77% dušika, 21% kisika, 0,93% argona, 0,03% ugljičnoga dioksida, ozona, vodene pare, prašine. Kemijski sastav zraka se od morske površine do velikih visina načelno ne mijenja bitno. Atmosfera se dijeli na pet dijelova: Troposfera 0-12km (8km nad polom do 16km nad ekvatorom), Stratosfera do 50 km (tu se nalazi ozonski omotač), Mezosfera 50 do 80 km, Termosfera 80 do 800 km (u tom omotaču je ionosfera), Egzosfera iznad 800 km. Zemlja je jedini poznati planet na kojemu postoji život, i to ne bilo kakav, već inteligentan život :o)

Najveća udaljenost od Sunca je 152 milijuna kilometara, a najmanja 147 milijuna kilometara. Srednja udaljenost od Sunca je točno 149,597,890 kilometara (1 AJ). Oko sunca obiđe za 365,3 dana. Oko svoje osi se okrene za 23 sata, 56 minute i 4 sekunde. Površinska temperatura je u prosijeku 22^o C. Zemlja ima jedan prirodni satelit - Mjesec. To bi bilo ono naj osnovnije o Zemlji. Za druge pojedinosti, zavirite u knjigu o zemljopisu

Mars

Žalim što ću vas razočarati, ali moram reći - marsovci ne postoje :o) Barem ne oni mali zeleni. Mars je četvrti planet po redu. Početkom 20 stoljeća, svi su mislili da na Marsu postoji nekakva napredna civilizacija. O marsovcima su snimani mnogi filmovi. Međutim, prve svemirske letjelice koje su došle do Marsa, pokazale su da je on pust i beživotan planet. Ime je dobio po Grčkom bogu rata. 1659. godine, Holandski astronom Christiaan Huygens (1629 - 1695), primijetio je na Marsu tamnu pjegu u obliku slova V koju danas poznajemo kao Syrtis Maior, (sada Syrtis Planitia). Godine 1877 je Giovanni V. Schiaparelli (1835 - 1910) promatrao Mars i napravio puno detaljniju kartu na kojoj je zabilježio područja kojima je dao ime "kanali". Tako je Mars odjednom, zahvaljujući toj nesretnoj riječi, postao svima zanimljiv planet, jer ako se na njemu nalaze kanali, onda u tim kanalima mora teći i voda, a ako ima vode, ima i života. Tako su razmišljali ljudi. E.M. Antoniadi (1870 - 1943) u 20-im i 30-im godinama 20. stoljeća, nacrtao je najdetaljnije karte Marsa, promatranoga sa Zemlje. No, on nije vjerovao u kanale.

Mars - ovako se vidi teleskopom
© Foto: Naoyuki Kurita - "Stellar scenes"

1965. godine, "Mariner 4", američka svemirska letjelica, prva je došla do Marsa i poslala vrlo jasne snimke koje su pokazale da nema mjesta nadi da Mars nastanjuju neka inteligentna bića, koja kopaju kanale za navodnjavanje svojih polja... Međutim, letjelice tipa "Viking" pokazale su da su na Marsu nekada davno zaista tekle rijeke i to u izobilju. U području Chryse, mogu se vidjeti tragovi koji pokazuju mrežu presušenih korita i otoka, koja su mogla biti oblikovana samo valovima. Što je teklo tim koritima, ostaje zagonetka do daljnjega. Osim vode, moguće je da je tuda tekla lava, izbačena iz vulkana. Mars ima vrlo rijetku atmosferu, sastavljenu uglavnom od ugljičnog dioksida. No i tako rijetka atmosfera, dovoljna je da se u njoj javljaju jaki vjetrovi koji izazivaju prave pješčane oluje na velikim prostorima Marsove površine. Polarne kape na Marsu nalaze se u smrznutom stanju. Sastoje se iz dva dijela, vanjskoga omotača i unutarnjega. Vanjski omotač se sastoji od zamrznutoga ugljičnog dioksida (suhi led) koji se pod ljetnim zatopljenjem otapa i ispod njega se nalazi stalni pokrivač. Na sjevernome polu, taj je pokrivač sastavljen od zamrznute vode, dok je na južnome polu, sastavljen od mješavine vode i ugljičnog dioksida. Boja Marsove površine je crvenonarančasta, a sastoji se od silicija, željeznih oksida, kalcija, aluminija i titana. Nebo je na Marsu pomalo ružičaste boje, zbog loma svjetlosti na atmosferskoj prašini.

Mars ima i vulkane. Najveći vulkan u Sunčevom sustavu, nalazi se upravo na Marsu. To je Olympus Mons. Visina mu je fantastičnih 27 kilometara, dok mu je dužina osnovice čak 600 kilometara. Na vrhu ima površinu od 85 kilometara. Osim vulkana, tu se nalaze i udoline i kanjoni. Najpoznatiji od njih je Vallis Marineris koji se nalazi na ekvatoru. Dužina mu je gotovo trećina Marsova obujma, ili 4500 kilometara, a širina 600 kilometara. Najdublji je dio 7 kilometara ispod ruba. Na zapadnoj polukugli Marsa, nalazi se dio koji se zove Syrtis Planitia. Nju smatraju najzanimljivijom jer se na njoj nalaze neki od najvećih vulkana. Promatran sa Zemlje, Mars izgleda kao crvena zvijezda. Svakih 15-17 godina, Mars se nalazi u velikim opozicijama kada je najbliže Zemlji. Udaljenost Marsa od Sunca je 227,936,640 kilometara. Okrene se oko svoje osi za 24 sata, 37minuta i 22,6 sekundi, a oko Sunca obiđe za 687 zemaljskih dana. Prosječna temperatura na površini iznosi -23° C. Promjer Marsa je 6780 kilometara, što znači da mu je veličina između Mjeseca i Zemlje (58% Zemljine veličine i gotovo dvaput veći od Mjeseca). Mars ima i dva prirodna satelita (mjeseca) i to Phobos (strah) i Deimos (užas). Phobos i Deimos su vrlo mali sateliti pa tako nisu bili otkriveni sve do 1877. godine. U teleskopu se vide kao točke, kao zvijezde.

Phobos

Phobos obilazi oko Marsa na prosječnoj udaljenosti od 9378 kilometara. Otkrio ga je Asaph Hall godine 1877. Veličina mu je 13.4×11.2×9.2 kilometra. Orbitalni period ili ophod oko Marsa mu je 7 sati i 39 minuta, pa zbog toga Phobos, za razliku od ostalih nebeskih tijela u Sunčevom sustavu, izlazi na Marsovom nebu na zapadu, a zalazi na istoku. Razmak između dva izlaska samo je malo duži od 11 sati, a svaki od njegovih prolaza iznad horizonta ne traje duže od od 4 sata i 30 minuta.

Merkur - "Mariner 10" - 43 KB

Phobos, kako ga je vidjela Sovjetska
svemirska letjelica "Phobos 2"

Gledan sa Marsa, promjer mu je manji od polovice Mjesečevog, gledanog sa Zemlje. Količina svjetlosti koju šalje na površinu Marsa, ista je onoj koju Venera šalje prema Zemlji. Gledano sa Marsa, vidi se da on 1300 puta u Marsovoj godini prođe ispred Sunca, a svaki njegov prolaz traje samo oko 19 sekundi. Na Marsovim zemljopisnim širinama koje su veće od 69° nikada se ne vidi njegov izlazak iznad horizonta. Putanja oko Marsa mu je nagnuta samo 1° tako da je ona praktično kružna. Ima izgled krumpira, a površina mu je posuta kraterima od kojih najveći ima promjer 6,5 kilometara. Zabilježeno je preko 50 raznih tvorbi na njegovoj površini od kojih je 7 dobilo i službena imena: Roche, Wendell, Todd, Sharpless, D'Arrest, Stickney i greben Kepler. Phobos uvijek okreće istu stranu prema Marsu, pri čemu i njegova velika os uvijek gleda prema Marsu. Fotografije koje je snimio "Viking Orbiter 1" pokazuju da Phobos ima građu srodnu građi asteroida. Mjerenja su pokazala da se svakih 100 godina Phobos približava Marsu za 1.8 metara, a to znači da će za 50 milijuna godina pasti na Mars. Phobos nema atmosferu.

Deimos

Deimos je manji od Fobosa i udaljeniji od Marsa. I njega je također otkrio Asaph Hall 1877. godine. Dimenzije su mu 7.5×6.1×5.2 kilometara. Od Marsa je udaljen 23459 kilometara. Oko Marsa obiđe za 30 sati i 14 minuta. Sjaj mu je još manji od Fobosovog i iznosi kao sjaj zvijezde Sirius na Zemlji.

Merkur - "Mariner 10" - 43 KB

Deimos, kako ga je vidjela
svemirska letjelica "Viking Orbiter"
© Foto: NASA

Preko diska Sunca godišnje prođe preko 130 puta u Marsovoj godini i prelazak traje oko 1 minutu i 48 sekundi. Deimos izgleda istoga tipa kao i Fobos, samo je manji. I na njegovoj se površini uočavaju krateri od kojih su dva najveća dobili imena Swift i Voltaire. Deimos također nema atmosferu.

Jupiter

Koji je najveći planet u Sunčevom sustavu? Pa Jupiter! Za Jupiter bi se moglo reći da je on, po svojoj veličini, na samoj granici između zvijezde i planeta. Njegova je masa veća od svih ostalih planeta zajedno. Srednja udaljenost Jupitera od Sunca iznosi 778,412,010 kilometara ili 5,20336301 AJ. Njegov obilazak oko Sunca traje 11,862615 zemaljskih godina. Sinodički obilazak (srednji interval između dvije uzastopne konjunkcije, dakle kada su dva tijela prividno bliska na nebeskoj sferi) iznosi 399 dana. Nakon Venere, i ponekada Marsa, on je najsjajniji planet koji vidimo na nebu. Volumenom je 1300 puta veći od Zemlje, a masom je 318 puta veći od Zemlje. Jupiterova je atmosfera sastavljena uglavnom od vodika. Zbog njegove brze rotacije oko svoje osi, koja traje samo 9 sati, 55 minuta i 21 sekundu, planet je jako spljošten na polovima, što se primjećuje i golim okom prilikom promatranja kroz teleskop. Promjer na polu iznosi 133700 kilometara, a na ekvatoru 143884 kilometara. Prosječna površinska temperatura mu je -150° C.

Na slici se jasno vide Jupiterovi atmosferski pojasi,
kao i velika crvena pjega, na gornjem lijevom dijelu diska
© Foto: Naoyuki Kurita - "Stellar scenes"

Jupiter je prvi opisao Ptolomej, kada je promatrao i zabilježio njegovu konjunkciju sa zvijezdom Delta Canceri, 3. rujna 240 godine prije nove ere. Godine 1630 su bili otkriveni glavni oblačni pojasevi. Ne zna se točno tko ih je prvi vidio, Campani iz Bologne ili Talijani Nicocolo Zucchi i Casssini, Englez Robert Hooke ili Belgijanac pater Gilles-Frabcois Gottingniez. 5. rujna 1977. godine je lansirana američka sonda "Voyager 2", koja je proletjela pored planeta: Jupitera (1979), Saturna (1981), Urana (1986) i Neptuna (1989). 16 dana prije, 20. kolovoza 1977. godine, je lansirana sonda "Voyager 1", koja je prošla pored Jupitera (1979) i Saturna (1980). "Voyager 1" je bio najbliže Jupiteru 5. ožujka 1979. godine, a "Voyager 2" 9. srpnja 1979. godine. Obje su sonde zajedno, snimile preko 33000 fotografija Jupitera i njegovih pet najvećih satelita. Kvaliteta tih snimaka je bila 80 puta bolja od snimaka što su ih poslale američke sonde "Pioneer 10" i "Pioneer 11" šest godina ranije. 18. listopada 1989. godine, NASA je poslala na put sondu "Galileo", koja je u Jupiterovu orbitu došla u prosincu 1995. godine. "Galileo" je snimao slike Jupitera i njegovih satelita. Sa sobom je nosio posebnu atmosfersku sondu "Cassini" opremljenu senzorima, a koja je bila odvojena od "Galilea" i poslana u atmosferu Jupitera, sa zadatkom da sakupi što više podataka o sastavu i temperaturi njegove atmosfere.

U Jupiterovoj atmosferi se često mogu zapaziti pjege ali većina ih traje kratko. Jedino, tajanstvena velika crvena pjega, predstavlja izuzetak. Nju se promatra već preko 380 godina (Galileo Galilei). Ima oblik velike crvenkaste ili tamne elipse, duge oko 40000 kilometara i široke oko 14000 kilometara, a koja je veća od Zemlje. S vremena na vrijeme, povremeno se izgubi da bi se ponovno pojavila. Smatralo se da je ona neka vrsta otoka koji pliva na plinovitom oceanu. Zahvaljujući američkim sondama "Pioneer", sada se zna da je ona ustvari atmosferski vrtlog. Jedino njezina crvenkasta boja ostaje i dalje neobjašnjena.

Na velikim dubinama Jupiterove atmosfere, tako su veliki pritisci i temperature, da vodik, od kojega se sastoji atmosfera, dobiva osobine metala. U Jupiterovom središtu, temperatura dostiže više tisuća stupnjeva, više nego u Zemljinom središtu, a tlak je preko 100 milijuna puta veći nego na Zemlji, ali ipak nedovoljno da započnu termonuklearni procesi, koji bi Jupiter pretvorili u zvijezdu. Zato Jupiter treba promatrati kao planet, a ne kao malu zvijezdu, iako on zrači 2,5 puta više energije no što je prima od Sunca. To se objašnjava njegovim laganim skupljanjem koje je suviše malo da bi se moglo zapaziti okom, i na taj način oslobađa tu energiju. Jupiter ima i vrlo jako magnetno polje, kao i radijacijske pojaseve. U atmosferi Jupitera, na neosvijetljenoj strani, kamere "Voyagera" su zabilježile i mnogobrojna električna pražnjenja (munje i gromovi) što znači da oni na Jupiteru predstavljaju dodatni izvor energije, koja pored Sunca utječe na tokove kemijskih reakcija u Jupiterovoj atmosferi.

Kretanje galilejanskih satelita oko Jupitera,
u vremenskom periodu od 9,5 sati
© Foto: Naoyuki Kurita - "Stellar scenes"

I za kraj, jedna poslastica. Jeste li znali da Jupiter ima prsten? Ima, ima :o) Prsten se nalazi na visini od oko 58000 kilometara iznad gornjega sloja oblaka i nalazi se unutar staze satelita Io. Širina mu je otprilike 30 kilometara. Snimio ga ja "Voyager 2". Djelići materijala koji sačinjavaju prsten, previše su mali da bi se vidjeli prostim okom, a zapaženi su jer izazivaju lom svjetlosti, kao čestice prašine u zraku. Postoji mogućnost da materijal koji sačinjava prsten, potiče od vulkanskih erupcija na satelitu IO. I kada već spominjemo satelite, znate li koliko Jupiter ima prirodnih satelita? Puno :o) Do sada ih je otkriveno ravno 62. Da nisu zasjenjeni svjetlošću samog planeta, četiri glavna Jupiterova satelita - Io, Europa, Ganimed i Callisto - vidjeli bi se gotovo golim okom.

Otkrio ih je Galileo Galilei jednim od prvih durbina, zimi 1609-1610 godine. Vide se i u najmanjem dalekozoru. Kako se kreću praktično u ravnini Jupiterova ekvatora, obično se vide poredani u jednoj liniji. Lako je zapaziti kako periodično, prolaze ispred ili iza Jupiterovog diska (pogledajte sliku iznad). U ovom drugom slučaju, riječ je o okultacijama. Ponekada sateliti nestanu u Jupiterovoj sjeni. Tada se govori o pomrčinama. Isto tako se mogu promatrati i pomicanja satelitskih sjena po Jupiterovu disku. Ovdje su opisana samo njegova četiri najveća, vidljiva sa Zemlje, a ako vas zanima nešto više o ostalim Jupiterovim satelitima, podaci se nalaze na NASA-inim stranicama. Ja ću ovdje nabrojati samo nihova imena: 1. Metis, 2. Adrastea, 3. Amalthea, 4. Thebe, 5. Io, 6. Europa, 7. Ganymede, 8. Callisto, 9. S/1975 J1, 10. Leda, 11. Himalia, 12. Lysithea, 13. Elara, 14. S/2000 J11, 15. S/2000 J3, 16. S/2000 J7, 17. S/2000 J5, 18. Ananke, 19. S/2000 J6, 20. S/2000 J4, 21. S/2000 J9, 22. S/2000 J10, 23. Carme, 24. Pasiphae, 25. S/2000 J2, 26. S/2000 J8, 27. Sinope, 28. S/1999 J1. Dakle, slijedi nekoliko riječi o najvećim Jupiterovim satelitima: Io, Europa, Ganimed i Callisto.

Io je Jupiterov satelit koji je geološki najaktivnije nebesko tijelo u Sunčevom sustavu. Otkrio ga je Galileo Galilei, 1610. godine.

Io
© Foto: NASA

Io je geološki najaktivnije nebesko tijelo u Sunčevom sustavu. Utvrđeno je da oko satelita Io postoji rijetka atmosfera i ionosfera. Otkriveno je osam aktivnih vulkana. Visina erupcija se kreće do 300 km, a početna brzine izbačenoga materijala od 0,5-1 km/s.

Vulkanska aktivnost na Iou
© Foto: NASA

Uzrok tako snažne vulkanske aktivnosti je u pregrijavanju love unutrašnjosti uslijed blizine Jupitera i njegovih većih satelita. Io uvijek okreće istu stranu prema Jupiteru. Po veličini, treći je po redu od Jupiterovih satelita i peti po udaljenosti. Na Io djeluju strahovite plimne sile, zbog kojih njegova površina "diše" , a razlika između najniže i najviše točke tog "disanja" iznosi 100 metara.

Jedan od aktivnih vulkana na Iou
© Foto: NASA

Za usporedbu, zbog plime, razlika između najniže i najviše točke oceana na Zemlji iznosi samo 18 metara. Io je od Jupitera udaljen 421600 kilometara, a promjer mu je 3630 kilometara. Oko Jupitera obiđe za 1,769137786 dana. Površinska temperatura mu je oko -143° C, a u blizini vulkanskih erupcija oko 27° C. Promjer Ioa iznosi preko 3700 kilometara.

Europa

Europa je udaljena od Jupitera 670900 kilometara, sa promjerom od 1565 kilometara. Oko Jupitera obiđe za 3,551181041 dana. Gotovo u cijelosti je lišena bilo kakvog reljefa ali je prekrivena složenim sistemom pukotina, širine do 70 km, dubine 100 m i duljine do 1000 km, zbog čega je nalik razbijenom jajetu.

Europa
© Foto: NASA

Smatra se da je Europa sastavljena od kamene jezgre sa plaštem od vodenoga leda, čija je debljina 75-100 kilometara. Astronomi pretpostavljaju da je Europu nekada prekrivao ocean koji se smrznuo. Radi unutarnje napetosti, nastaju pukotine u tom ledenom pokrivaču. Europa ima vrlo tanku atmosferu sastavljenu od molekula kisika, a atmosferski pritisak na površini je milijunti dio Zemljina. Oko svoje osi, okrene se za 3,551181 dana.

Ganimed

Ganimed je najveći Jupiterov satelit i najveći satelit u Sunčevom sustavu. Promjer mu je 5262 kilometara. Da Ganimed nije Jupiterov satelit, bio bi klasificiran kao planet. Od Jupitera je udaljen 1,070,000 kilometara i oko njega obiđe za 7,15455296 dana.

Ganimed
© Foto: NASA

Sastoji se od kamenog jezgra i ledenog omotača sastavljenog od vodenog leda i silikata. Ganimed nema atmosferu, mada su zadnja istraživanja pomoću Hubbleovog svemirskog teleskopa, pokazala da se na površini nalazi ozon u malim količinama. Ganimedova je površina tamna i posuta djelomično kraterima. Svjetla područja su prekrivena pukotinama, dubokim oko 100 metara i dugačkim tisućama kilometara. Smatra se da su te pukotine nastale uslijed tektonskih poremećaja u prošlosti.

Callisto

Callisto je drugi po veličini Jupiterov satelit, a treći po veličini u Sunčevom sustavu, sličan Merkuru. Od Jupitera je udaljen 1,883,000 kilometara. Promjer mu je 4806 kilometara, a oko Jupitera obiđe za 16,6890184 dana. Nema atmosferu, a sastoji se od kamene jezgre i debelog ledenog omotača. Površina je pretežito tamna, najvjerojatnije sastavljena od prljavog leda, kamenja i prašine.

Callisto
© Foto: NASA

Debljina omotača se procjenjuje na oko 200 kilometara, a pod njim bi se mogao nalaziti ocean dubine oko 10 kilometara, koji prekriva jezgru. Callisto pripada među objekte sa najviše udarnih kratera na površini. Oni su jedine tvorevine koje se pojavljuju na površini. Najveća udubina koja je nastala prilikom udara meteorita je Valhalla s promjerom oko 1600 kilometara.

Ostali su sateliti puno manji. Najbliži Jupiteru je Amalthea. Njezina srednja udaljenost od središta planeta iznosi samo 181 tisuću kilometara, a oko Jupitera obiđe za 11^h 57^m. Promjer joj je 200 kilometara. Nevidljiva je malim instrumentima. Ostali, još manji, nalaze se iza Callistove staze. Četiri od njih obilaze oko Jupitera u retrogradnom smjeru, što podupire teoriju da su oni zapravo asteroidi zarobljeni Jupiterovom gravitacijom. Osim toga, njihove su staze vrlo izdužene, jer Sunce, zbog njihove jako velike udaljenosti od Jupitera (preko 20 milijuna kilometara) jako remeti njihovo kretanje.

Saturn

Saturn je najljepši planet u Sunčevom sustavu. Prepoznaje se već na prvi pogled. Nemoguće je ne primijetiti njegove prstene. Već pri pogledu kroz teleskop, primjećuje se da je Saturn spljošten na polovima. Na površini se primjećuju pojasevi, slično kao i na Jupiteru. Saturn su promatrali još stari Babilonci, čiji zapisi sežu u vrijeme od oko 650 godina prije Krista. Promatranja su opisivala gibanje Saturna u odnosu na ostala nebeska tijela. Opisao ga je i Ptolomej, a Kopernik ispravio njegova netočna mjerenja. 1610. godine, Galileo ga je prvi puta promatrao teleskopom. Christian Huygens je otkrio njegov najveći satelit Titan, a 1675. godine, Jean Dominique Cassini je otkrio njegov drugi satelit, nazvan Rhea, a u ljetu 1675. godine, otkrio je da prsten ima prazan prostor u sebi, i to se kasnije naziva Cassinijeva pukotina.

Rujna 1979. godine, američka svemirska letjelica "Pioneer 1", približila se Saturnu na 20880 kilometara. U deset dana mjerenja i snimanja, otkrio je još dva prstena F i G, i još 11 satelita promjera 400 kilometara, blizu ruba A prstena. U studenom 1980. godine, "Voyager 1" je prošao pored Saturna na udaljenosti od 124200 kilometara i tom prilikom, detaljnim promatranjima i snimanjima, otkrio još 6 satelita. Saturn je šesti planet po redu od Sunca. Udaljenost od Sunca iznosi 776 milijuna kilometara, odnosno 9,53707032 astronomske jedinice. Oko Sunca obiđe za 10759 dana ili 29,47498 godine. Oko svoje osi okrene se za 10^h 13^m 59^s ili 0,44401 dana. Brzina kretanja na stazi oko Sunca iznosi 9,6724 kilometara u sekundi. Prosječna temperatura na gornjem rubu atmosfere se kreće od -180°C do -150°C. Promjer na ekvatoru je 120536 kilometara, dok je polarni promjer 108728 kilometara. Saturnova je masa veća od Zemljine za 95 puta.

Saturn, najljepši planet Sunčevoga sustava
kako ga vidimo teleskopom
© Foto: Naoyuki Kurita - "Stellar scenes"

Kao zanimljivost, moram navesti da je Saturnova prosječna gustoća manja od gustoće vode, pa kada bi imali dovoljno veliko more da ga stavimo u vodu, Saturn bi plivao na površini. Kao i Jupiter, Saturn isijava više energije nego što je prima od Sunca. Isto tako, Saturn ima uzburkanu atmosferu, u kojoj pušu vjetrovi brzinom i do 1800 kilometara na sat, što je puno brže nego na Jupiteru, i također se primjećuju razne pjege u atmosferi koje predstavljaju jake atmosferske vrtloge. Saturnovi oblaci se sastoje od amonijaka i metana. Plinovita površina sastoji se većinom od vodika i helija, i manjom količinom drugih plinova. Na dubini od 30000 kilometara, zbog velikog pritiska koji vlada na tim dubinama, vodik prelazi u kovinasto stanje. Saturnova jezgra nije puno veća od Zemljine, ali je puno masivnija. Temperatura u jezgri planeta penje se i do 15000°C.

Pri promatranju sa Zemlje, primjećuju se tri prstena. Dva su velika, prsten A i B, i jedan uži, prsten C. Prsteni su sastavljeni većinom od vodenoga leda. Promjer Saturnovih prstena iznosi oko 250 tisuća kilometara, a debljina oko 1 kilometar. Porijeklo i nastanak prstena nije poznat, a smatra se da su nastali raspadom nekog od Saturnovih satelita. Svaki od Saturnovih prstena se sastoji još od više stotina užih i tanjih prstena. Saturn ima ravno 30 satelita i to poimence: 1. Pan, 2. Atlas, 3. Prometheus, 4. Pandora, 5. Epimetheus, 6. Janus, 7. Mimas, 8. Enceladus, 9. Tethys, 10. Telesto, 11. Calypso, 12. Dione, 13. Helene, 14. Rhea, 15. Titan, 16. Hyperion, 17. Iapetus, 18. Phoebe, 19. S/2000 S1, 20. S/2000 S2, 21. S/2000 S3, 22. S/2000 S4, 23. S/2000 S5, 24. S/2000 S6, 25. S/2000 S7, 26. S/2000 S8, 27. S/2000 S9, 28. S/2000 S10, 29. S/2000 S11, 30. S/2000 S12. Ovdje ću se zadržati samo oko trojice najzanimljivijih.

Enceladus

Enceladus je jedan od unutarnjih Saturnovih mjeseca. Otkrio ga je William Herschel, 1789. godine. Po veličini je sličan Mimasu, mada ima svjetliju površinu. Radi toga reflektira gotovo 100% Sunčeve svjetlosti. Ekvatorski promjer mu je 250 kilometara. Od Saturna je udaljen 238020 kilometara.

Enceladus
© Foto: NASA

Oko svoje osi okrene se za 1,370218 dana. Na Enceladusu postoji pet različitih vrsta površine. Dijelovi Enceladusa imaju kratere koji nisu veći od 35 kilometara u promjeru. Na ostalim područjima, krateri su vrlo rijetki što ukazuje na to da se površina geološki mijenjala. Zbog toga se smatra da je unutrašnjost satelita možda u tekućem stanju. Moguće je i to da se Enceladus zagrijava pomoću plimne mehanike kao i Jupiterov satelit Io. Zbog toga što Enceladus reflektira veliki postotak Sunčeve svjetlosti, njegova temperatura na površini iznosi -201° C.

Rhea

Rheu je otkrio godine 1672. Giovanni Cassini. Rhea je u većini sastavljena iz leda. Mala gustoća daje naslutiti, da Rhea ima stjenovitu jezgru koja zauzima trećinu mase toga satelita. Ostatak mase otpada na vodeni led. Temperatura na Rhei je između -174°C, na sunčanoj strani, do -200°C ili -220°C u sjeni. Rheina površina je posuta kraterima.

Rhea
© Foto: NASA

Površinu dijelimo na dva geološka područja, gledajući na gustoću kratera. Prvo područje sadrži kratere veće od 40 kilometara u promjeru. Drugo područje, dio polarnih područja i ekvatorijalno područje, sadrži kratere manje od 40 kilometara u promjeru. Takva djelovanja ukazuju na određene geološke aktivnosti u prošlosti. Ekvatorski promjer Rhee iznosi 765 kilometara. Od Saturna je udaljena 527040 kilometara. Oko svoje osi okrene se za 4,517500 dana.

Titan

Titan je najveći Saturnov satelit i drugi po veličini u Sunčevom sustavu. Godine 1655. ga je otkrio Christian Huygens. Titan je zanimljiv jer ima gustu atmosferu narančaste boje. U promjeru, Titan ima 5140 km. Približno je udaljen 1,221,850 km od Saturna, a za jedan ophod oko Saturna mu treba 15,94542 dana.

Njegova površina je skrivena pod atmosferom, koja je 1,6 puta deblja od Zemljine. Hladna atmosfera se većinom sastoji iz: 90% dušika, 6% metana i nešto vodika. Atmosferski pritisak na površini iznosi oko 16,320 kg/m2, temperatura je oko -168 °C. Nejasno je kako izgleda Titanova površina. Moguće je da se na površini nalazi ocean metana. Na Titanu postoje svi elementi za postojanje života, ali zbog njegove niske temperature to nije moguće. Oko svoje osi okrene se za 15,94542 dana, točno toliko koliko mu je potrebno za ophod oko Saturna.

Uran

Sedmi po redu od Sunca i treći po veličini, Uran je veći po promjeru, a manje masivan planet od Neptuna. Uran je 13. ožujka 1781. godine otkrio William Herschel, prilikom sistematskog pregleda neba. Prvo je pomislio da je otkrio komet, no proračuni su pokazali da se radi o planetu koji se nalazi na stazi iza Saturnove. Uran je zapažen i prije ali se mislilo da je riječ o zvijezdi. Tako je prvo zabilježeno promatranje Urana izvršio John Flamsted godine 1690 koji ga je označio kao zvijezdu 34 Tauri (bika). Herschel mu je dao ime "Georgium Sidus" po imenu tadašnjega engleskog kralja Georgea III. Drugi su ga zvali "Herschel". Ime "Uran" je prvi predložio Bode u skladu s imenima ostalih planeta iz klasične mitologije. Unatoč tome, ime Uran se nije koristilo sve do 1850. godine.

24. siječnja 1986. godine, Uran je posjetila letjelica "Voyager 2". Uranova srednja udaljenost od Sunca iznosi 2,870,972,200 kilometara ili 19,19126393 astronomskih jedinica. Kada se nalazi u afelu, tj. najvećoj udaljenosti od Sunca, udaljen je 3,005,000,000 kilometara, dok je njegova minimalna udaljenost od Sunca, perihel, 2,735,000,000 kilometara. Oko Sunca obiđe za 30684,9 dana ili 84,016846 godine. Zbog nagiba njegove osi koja iznosi 97,86° Uran izgleda kao da se kotrlja po stazi, zajedno sa svojim satelitima. Tako njegovo polarno ljeto traje 21 Zemaljsku godinu. Oko svoje osi se okrene za 17 sati i 14 minuta. Temperatura na površini oblaka iznosi -197° C. Uranov promjer na ekvatoru je 51118 kilometara. Uran je sličan planet kao i Jupiter i Saturn. Uranova atmosfera sadrži 83% vodika, 15% helija i 2% metana te ostalih plinova.

Uran je izrazite plavkaste boje. Razlog je obilje metana u gornjim slojevima oblaka jer metan apsorbira crveni dio spektra, dakle duže valne duljine, dok odbija kraće valne duljine, odnosno plavi dio spektra. Uran ima gustu ledenu atmosferu, u kojoj su zabilježene brzine vjetrova od 100-600 kilometara na sat. Okružuje ga sustav prstena. Zabilježeno je 11 tankih prstena oštrih rubova. Debljina im je oko 10 metara, a sastavljeni su od fine prašine i dijelova materije čiji najveći dijelovi dostižu veličinu od oko 2 metra. Prsteni su tamne boje i nesimetričnog oblika, širine od 20 do 100 kilometara.

Oko Urana se kreće ukupno 21 satelit i to: 1. Cordelia, 2. Ophelia, 3. Bianca, 4. Cressida, 5. Desdemona, 6. Juliet, 7. Portia, 8. Rosalind, 9. Belinda, 10. Puck, 11. Miranda, 12. Ariel, 13. Umbriel, 14. Titania, 15. Oberon, 16. Caliban (97U1), 17. Sycorax (97U2), 18. 1986 U10, 19. S/1999 U1, 20. S/1999 U2, 21. S/1999 U3. Uran možemo vidjeti i prostim okom iako mu je sjaj na granici ljudskoga vida. Najveća magnituda mu iznosi +5,6. U manjem teleskopu se zapaža kao zelenkasta pločica. Uranovi sateliti nisu, kao drugi sateliti u Sunčevom sustavu, imenovani po klasičnoj mitologiji, već nose imena po djelima Shakespearea i Popa. Ovdje ću opisati samo tri satelita i to Mirandu, Umbriela i Titaniu.

Miranda

Mirandu je otkrio Kuiper 1948. godine. Gustoća Mirande pokazuje da je sastavljena od 55% stjenovita materijala, dok ostali dio sastava sadrži led. Površina Mirande je vjerojatno ledena. Na površini, zbog male gravitacije, ne postoji atmosfera. Površina je raznolika. Tako su neka područja prekrivena kraterima, dok su druga glatka.

Pretpostavlja se da se Miranda u prošlosti, prilikom svojeg razvoja više puta raspadala i ponovno sastavljala. Na taj bi se način mogli objasniti tragovi na njenoj površini. No, ta teorija nije dokazana. Promjer joj je 940 kilometara. Od Urana je udaljena 129390 kilometara. Oko svoje osi okrene se za 1,41347925 dana, a isto toliko joj treba da obiđe oko Urana. Temperatura na površini joj je -187° C .

Umbriel

Umbriel je godine 1851. otkrio Lassel. Sastavljen je vjerojatno od većeg dijela stjenovitog materijala, a manjim dijelom od leda. Površina mu je ledena. Umbriel je najtamniji od Uranovih satelita i ima glatku površinu. Jedina svijetla tvorevina koja se nalazi u blizini ekvatora, mogla bi biti krater, ali ni to nije posve potvrđeno.

Nema atmosfere jer je satelit premale veličine da bi ju mogao zadržati. Promjer mu je oko 1170 kilometara. Od Urana je udaljen 266300 kilometara. Oko svoje osi, okrene se za 4,1441772 dana, a toliko mu treba da obiđe oko planeta.

Titania

Godine 1787. otkrio ju je Herschel. Ona je treći po udaljenosti Uranov satelit. Kao i ostali, građena je od stjenovite materije i leda. Nema atmosferu iz istih razloga kao i drugi sateliti, odnosno, gravitacija i masa su joj previše mali da bi mogli zadržati atmosferu. Površina joj je prekrivena kraterima.

Na jednom od snimaka što ga je napravio "Voyager 2", vide se brojni krateri, ravna korita i nepravilne doline, što ukazuju na nekadašnju tektonsku aktivnost. Vidljiv je i 200 kilometara veliki krater Ursula te jedna tvorevina nazvana Gertruda koja je po prirodi bliže udolini nego pravome krateru. Promjer Titanie je oko 1578 kilometara. Od Urana je udaljena 435910 kilometara, dok se oko svoje osi i planeta okrene za 8,7058717 dana.

Neptun

Zanimljiv je način na koji je otkriven Neptun. Naime, po otkriću Urana, primijetilo se da se Uran baš ne giba u skladu sa Newtonovim zakonima. Došlo se do zaključka da negdje mora postojati još neki planet koji utječe na gibanje Urana. I tako su se znanstvenici dali na posao traženja tog fantomskog planeta. 1845. i 1846. godine su Englez John Couch Adams i Francuz Urbain Jean Joseph Leverrier, neovisno jedan od drugoga, izračunali gdje bi se trebao nalaziti taj osmi planet koji je unosio nepravilnost u kretanje Urana po njegovoj stazi. 23. rujna 1864. godine u Berlinu Gottfried Galle i Heinrich Louis d'Arrest našli su novi planet u blizini mjesta koje im je javio Leverrier. Međunarodnu raspravu o imenu tog planeta su razriješili tako da su se držali tradicije i dali mu ime Neptun, po mitološkom bogu mora, a zasluge za otkriće su pripisali Adamsu i Leverrieru.

Neptun je posjetila samo jedna svemirska letjelica, "Voyager 2", i to se dogodilo 25. kolovoza 1989. godine. Prosječna Neptunova udaljenost od Sunca iznosi 4,498,252,900 kilometara ili 30,06896348 astronomskih jedinica. Maksimalna udaljenost od Sunca ili afel iznosi 4,537,000,000 kilometara, a najmanja udaljenost ili perihel iznosi 4,460,000,000 kilometara. Za obilazak oko Sunca mu treba 164,79132 godina, a oko svoje osi se okrene za 16 sati i 7 minuta ili za 0,67125 Zemaljska dana. Temperatura na površini iznosi -235 °C. Ne može se vidjeti prostim okom jer mu je zvjezdana magnituda +7,7. Promjer na ekvatoru je 50538 kilometara, a na polovima 49299 kilometara. Kao i Jupiter i Saturn, Neptun ima svoj unutarnji izvor toplotne energije i isijava dva puta više energije nego što je prima od Sunca.

Neptunova atmosfera se sastoji od 85% vodika, dok ostatak otpada na ostale elemente kao što su helij, metan i drugi plinovi. 50 kilometara iznad gustog oblačnog sloja se nalaze tzv. metanski cirusi, koprenasti oblaci metanovih kristala. Sonda "Voyager 2", poslala je slike velike tamne pjege, koja se u odnosu na druge oblake, kretala brzinom od 30 metara u sekundi. Isto tako je primijećena manja tamnija pjega na južnoj polutci i manji nepravilni bijeli oblak koji je obišao Neptun svakih 16 sati i koji je dobio ime "Skuter". Hubbleov svemirski teleskop (od godine 1996. pa nadalje) promatrao je Neptun i primijetio više manjih pjega koje su se mijenjale, a što govori o velikoj atmosferskoj aktivnosti na Neptunu. "Voyager 2" je izmjerio brzinu vjetrova u Neptunovoj atmosferi koji su puhali brzinom preko 2400 kilometara na sat.

Zanimljivo je i to da je Neptun u svom ophodu oko Sunca po 20 godina najdalji planet u Sunčevom sustavu, a sve iz razloga što je Plutonova staza jako nagnuta i vrlo ekscentrična, pa zalazi unutar Neptunove staze i tako se njih dvoje "zamijene" za mjesta. "Voyager 2" je i kod Neptuna snimio prstene promjenjivih širina, i to njih 5. Prsteni su dobili i imena. Najdalji je nazvan Adams i sadrži tri promjenjiva područja nazvana Liberty, Equality i Fraternity. Slijedeći neimenovani prsten koorbitira sa satelitom Galatea, zatim Leverrier koji sadrži područja nazvana Lassell i Arago, i zadnji prsten nazvan Galle. Neptunovi su prsteni relativno mladi i najvjerojatnije kratkog životnog vijeka. Neptun ima 8 satelita i to: 1. Naiad, 2. Thalassa, 3. Despina, 4. Galatea, 5. Larissa, 6. Proteus, 7. Triton i 8. Nereid. Od njih su najzanimljiviji Triton i Nereid.

Triton

Triton je najveći Neptunov satelit, a otkrio ga je 1848. godine Lassell, nekoliko tjedana po otkriću Neptuna. Vrlo je zanimljiv po tome što se kreće retrogradno (unatrag) po kružnici u suprotnom smjeru od onoga po kojem se okreće Neptun. Površinska mu je temperatura oko -236° C i spada u najhladnija tijela u Sunčevom sustavu. Triton ima rijetku atmosferu koja se uglavnom sastoji od dušika i metana. Nad površinom do visine od oko 6 kilometara se nalazi magla, koja se najvjerojatnije u manjoj mjeri sastoji od metanovog i dušikovog leda. Zabilježeni su i vjetrovi koji pušu brzinom od 5 kilometara u sekundi.

Površina je sastavljena iz vodenoga leda kojega pokriva led iz zamrznutoga dušika i metana. Ravna je i nema posebnih visoravni niti velikih kratera. Zanimljivost na Tritonu čini južna polarna kapa koja ima ružičastu boju, a koja najvjerojatnije potječe od dušikovog snijega i leda. U polarnom području su primijećeni i aktivni dušikovi gejziri. Pretpostavlja se da se 20-30 metara ispod površine nalazi pojas tekućeg dušika koji, ako se podigne do površine, zbog smanjenja pritiska, eksplozivno raširi i rasprši u obliku leda i plina, brzinom do 150 metara u sekundi. Tritonov promjer je oko 2700 kilometara, a od Neptuna je udaljen 354760 kilometara. Oko svoje osi i oko Neptuna okrene se za 5,8768541 dana i to retrogradno.

Nereid

Nereid je godine 1949. otkrio Gerard Kuiper. Srednja udaljenost od Neptuna je 5,513,400 kilometara i mijenja se za 8 milijuna kilometara. Kada je najbliže planetu, udaljenost iznosi 1,353,600 kilometara, a kada je najdalje, udaljenost iznosi čak 9,623,700 kilometara.

Takva ekscentričnost staze više odgovara kometima nego satelitima. Tako proizlazi da mu je jedan ophod oko Neptuna za tjedan dana kraći od zemaljske godine i iznosi 360,13619 dana. Rotacija oko osi mu tako očito nije sinkronizirana.

Pluton