..:: D@nijel.info - Virovitica ::..

...no, to je bilo 1987. godine. Danas, ne tako davno od nastanka te pjesme, Virovitica živi svojim višestoljetnim životom, koji seže daleko u prošlost. Točnije, u 1234. godinu, kada se prvi puta spominje ime Virovitica, ili, da budem precizniji "magna villa Vereucha" što bi se danas otprilike moglo prevesti kao "veliko naselje Virovitica". Da budem još precizniji, poveljom Hercega Kolomana, 1234. godine, Virovitica je dobila autonomiju općine. Samim time, to je značilo da su Virovitičani dobili pravo izabrati svojega suca, a on je jedini bio ovlašten rješavati sudske sporove među građanima. To sve možete pratiti u kronologiji povijesti Virovitice. Ali, vratimo se na sam početak povijesti, ili još dalje - u pretpovijest.

Najstarije naseobine ljudi na virovitičkom području susrećemo u obližnjem brdskom zaleđu Bilogore. Tu su nedvojbeno obitavali najstariji paleolitski ljudi koji su bili lovci ili sakupljači hrane, a kretali su se prostranstvima od brdskih lokaliteta do šumskih lovišta u blizini rijeke Drave. Zimi su odlazili dalje na zapad do svojih pećinskih skloništa u kojima su uz vatru i prikupljene zalihe, čekali da prođe zima. Starije paleolitsko stanovništvo nestalo je relativno brzo, a zamijenilo ga je mlađe i naprednije neolitsko. Ta novija populacija bavi se isključivo poljoprivredom i stočarstvom, a prebivaju u prvim stalnim selištima s malim nastambama u obliku pletara ili busara, koje su često poluukopane u zemlju. Na terenu oko današnje Virovitice u vremenu prethistorije, živjela su razna ilirsko panonska plemena, o kojima danas ponešto znamo isključivo preko arheoloških nalaza. Prve sigurnije informacije o ovdašnjim plemenima i naseljima, donose antički zemljopisci. Tadašnjim panonskim krajolicima oko rijeke Drave dominirale su i dalje, prostrane hrastove šume, i gotovo neprohodne močvare. U 6. Stoljeću, u ovdašnje krajeve su počeli pristizati Slaveni i Avari. Od važnijih događaja koji su se tada zbili, treba spomenuti pobjedu Hrvata nad Avarima, i od tog trenutka na čitavom prostoru savsko-dravskog međuriječja, dominiraju Slaveni.

U zatvorenim srednjovjekovnim vlastelinstvima, stanovništvo se slabo obnavljalo novim doseljenicima, pa su tu negativnu pojavu, ugarsko-hrvatski vladari pokušavali izmijeniti izdavanjem pisanih povelja, na temelju kojih su pojedina veća selišta dobivala status povlaštenih trgovišta s odgovarajućim slobodama. Takvu povelju dobila je 1234. Godine i Virovitica. Izdao ju je slavonski herceg Koloman, sin kralja Andrije II i brat Bele IV. Taj dokument je dao Virovitici punopravni status srednjovjekovnoga grada, i to u vremenu kada slična prava nisu posjedovala mnoga naša mjesta u Slavoniji, pa ni sam Zagreb. Tako Virovitica u prvoj polovici 13. stoljeća je ne samo "magna villa-veliko mjesto", već je imala izuzetan položaj i značenje na širem prostoru Slavonije. Da je to doista tako, pokazuje i činjenica što su kraljevi iz kuće Arpadovića tijekom 13. stoljeća, često prebivali u Virovitici i u njoj imali svoj sezonski dvorac. U Virovitici i oko nje, imao je Koloman II svoje velike posjede, koje je stalno povećavao.

Dana 26. studenoga 1242. godine, izdao je kralj Bela IV u Virovitici, poznatu Zlatnu bulu, kojom je Zagreb dobio status slobodnoga i kraljevskog grada!

U Virovitici je često boravila i kraljica Marija, žena Bele IV. Ona je oko 1247. godine postala vlasnica i protektorica grada. Zato je 26. listopada 1248. godine izdala gradu sličnu povelju kao ranije kralj Koloman II, u kojoj se ponavljaju sva ranija prava i obveze virovitičkih doseljenika, ali i propisuju neke novije norme.

U latinski pisanim ispravama 13. stoljeća, Virovitica se spominje u obliku Wereuce, Wereuche, Veruche ili Verouche, pa se smatra da se na jeziku tadašnjih hrvatskih starosjedilaca izgovarala kao Verevče. Taj je naziv Virovitica dobila najvjerojatnije prema potoku koji je silazio s obližnje Bilogore i protjecao pored samoga naselja. Danas se taj potok zove Ođenica. Tako na primjer 1508. godine, za virovitički franjevački samostan, kaže se u jednoj ispravi, da se nalazi "in opidio Werewcze prope fluvio Werewcze". Podrijetlo tog hidronima očito je praslavensko i označava svojstvo ove vode kao nemirne i hirovite. Osnutkom naselja taj je hidronim usvojen kao toponim, što je uobičajeno u svim našim krajevima. Na velikoj karti Slavonije od Laziusa iz 1556. godine, grad je označen kao Werewcze, a naziv Virovitica (Virouiticza) se prvi puta pojavljuje u Vramčevoj kronici, dok se dalje u većini povijesnih dokumenata spominje u obliku Werowiticza, Werouitiza ili Verovitiza.

Virovitica u srednjem vijeku

Kako je izgledala srednjovjekovna Virovitica, zna se malo. Čitav je grad vjerojatno bio opkoljen izgrađenim zemljanim i drvenim utvrdama. Nakon provale Mongola, oko grada su iskopane zemljane grabe u koje se napuštala voda iz potoka Verevče. Središte naselja je činio kaštel s vojnom posadom. U središtu grada se nalazila župna crkva sv. Kuzme i Damjana, a unutar gradskih bedema bila su dva redovnička samostana. Franjevce je u Viroviticu dovela kraljica Marija između 1250. i 1270. godine, a dominikance je nešto kasnije primila kraljica Elizabeta. Virovitička županija (comitatus de Wereuche) izričito se spominje 1275. godine u ispravi kraljice Elizabete. Područje virovitičke županije u srednjem vijeku često se mijenjao i zato je teško odrediti njegove razvojne faze.

Seljačka buna u Donjoj Bukovici

Manje je poznato, da je Virovitica imala i svoje seljačke bune. Prva u nizu, bila je seljačka buna u Donjoj Bukovici, 1479. godine. Naime, "potaknuti đavlom", tako je tvrdio crkveni sud, potkraj ožujka 1479. godine, seljaci Donje Bukovice, predvođeni Matijom Banović, oružjem su napali pavlinski samostan sv. Benedikta. Provalili su i porazbijali brave na samostanskim vratima, pretukli redovnike i zaprijetili da će zapaliti samostan. No, to ipak nisu učinili. Nije jasno zašto su to uradili. Neki zapisi ukazuju na to da su se seljaci sa samostanom više godina sporili oko nekakve šume, odnosno, fratri su tvrdili da im seljaci, zajedno sa donjobukovačkim kaštelanima nanose raznolike štete. Poslije napada, pavlini su tužili seljake crkvenom sudu u Čazmi, koji ih je tri puta pozivao da se jave ali nitko se nije odazvao. "Svetogrdnici" su na 25. svibnja 1479. godine, u odsutnosti, osuđeni na izopćenje, i bili su prokunuti i proglašeni "sinovima đavla". Ekskomunikacija se provodila uz opsežan ceremonijal koji je trebao zaplašiti i izopćene i vjernike. Niti jedan vjernik nije smio sa "sinovima đavla govoriti, stanovati, jesti, piti, sjediti, hodati, stajati i dolaziti u bilo kakav dodir" . U prebivalištu izopćenih morali su se obustaviti svi crkveni obredi, osim krštenja novorođenčadi. Izmirenje pavlina i "svetogrdnika" utvrđeno je 8. siječnja 1480. godine. Pavlini su se odrekli zahtjeva za naknadu štete, a seljaci su odustali od svojih potraživanja prema samostanu.

Turci

Cantellijev prikaz borbe za oslobođenje Virovitice, 1684. godine

30. srpnja 1552. godine, požeški sandžak-beg Ulama opkolio je Viroviticu nadmoćnom vojskom. Grad je trebalo braniti 50 haramija, ali vidjevši veliku nadmoć turske vojske, grad se predao bez borbe. Tako je Virovitica 1552. godine prešla u tursku vlast. Krajem 16. stoljeća, Turci su počeli naseljavati svoje pristalice i pratitelje. Većinu tih novih doseljenika činili su dinarski vlasi, a bilo je dosta i pravih etničkih Srba. Mnoga srednjovjekovna sela odjednom su nestala i nikada se više nisu obnovila. Umjesto njih pojavljuju se nova, koja se održavaju sve do danas. Pravoslavni doseljenici na virovitičkom području bili su crkveno podređeni svome vladiki, kojemu je bilo sjedište u manastiru Duzluku, kod Orahovice, a imao je naslov požeškoga metropolite. Preostalo katoličko stanovništvo ostalo je bez vjerskih poglavara jer su ovdje odnosi između katoličke crkve i turskih vlasti bili sasvim prekinuti. Više od 120 godina, u Virovitici su živjeli pretežno Turci i pomuslimanjeni poturice. Starije gradske objekte su preuredili za svoje potrebe, a ostale su jednostavno srušili. Tako je do kraja 16. stoljeća, Virovitica dobila tipičan izgled turske kasabe. Kraj turske vladavine u Virovitičkom kraju, počeo je 13. srpnja 1684. godine, kada je vojska generala Leslija opkolila Viroviticu. Turci su u pregovorima uspjeli dobiti garanciju da će za predaju grada moći slobodno otići u Bosnu. U Virovitici je u to doba bilo oko 300 janjičara i oko 1000 Turaka sa ženama i djecom. Kada su krenuli prema Bosni, dočekala ih je krajiška vojska kod Brestovca i pobila ih. Nakon oslobođenja Virovitice od Turaka, ubrzo su oslobođena i mjesta Sopje, Voćin i Slatina. Do 1687. godine, čitava zapadna Slavonija je bila u rukama krajiške vojske i od tada ovdje započinje novo doba.

Novo doba

Razvoj Virovitice i njezina kotara odvijao se i tijekom prve polovine 18. stoljeća vrlo sporo. Da pospješi gospodarski napredak ovog dijela Podravine, kralj Karlo VI počeo je prodavati zemlju stranim velikašima. Dolaskom na vlast Marije Terezije, virovitičko vlastelinstvo dolazi u posjed feudalca Marka Pejačevića, a preko njegovih potomaka, naslijedio ga je grof Josip Pejačević. Pejačević je dao isušiti močvaru Rogovac i zasaditi velike voćnjake, uzgajao je ribu u uređenim ribnjacima, osnovao je dobro uređene vinograde te dao naseliti mnoge, do tada puste virovitičke lokalitete. Nastojanja Josipa Pejačevića da unaprijedi virovitičko vlastelinstvo, nakon njegove smrti, nastavili su i njegovi sinovi i unuci. Antun Pejačević, sin Josipov, živio je u Virovitici u starom adaptiranom burgu, te ga je potkraj života dao srušiti i na njegovom mjestu započeo graditi novi dvorac. 1804. godine, taj je dvorac dovršio njegov sin, koji se također zvao Antun. Do tada su svi Pejačevići stalno živjeli u Virovitici, a nakon toga su sve češće napuštali Viroviticu, živeći pretežno u Beču. 1841. godine, dvorac je prodan kneževskoj obitelji Schaumburg-Lippe, koji su Pejačevićev dvorac preuredili, kojom prilikom su mu dozidali prvi kat, te je čitav dvorac dobio današnji neoklasistički izgled. Tada je zasađen i park oko dvorca. Pejačevićev dvorac i park, nalaze se i danas u samom središtu Virovitice i spadaju u kategoriju najljepših kulturno povijesnih znamenitosti ovoga kraja, na čega su Virovitičani posebno ponosni. Park je danas omiljeno okupljalište Virovitičana, željnih odmora u prirodi. U njemu se nalaze impozantna stabla, stara između 150 i 180 godina, a neka možda i više od 200 godina. Park oko dvorca, zaštićen je kao spomenik prirode (spomenik vrtne arhitekture - park) i sadrži 88 biljnih vrsta.

Grb obitelji Pejačević
Snimio: Saša Kovačević

Virovitičke zanimljivosti

Jeste li znali da:

*se u Virovitici nalazi zgrada, u kojoj je osnovana ljekarna, od strane virovitičkih franjevaca, daleke 1748. godine.
*grad Virovitica ima 95 ulica i 8 trgova,
*je nadmorska visina Virovitice, 122 metra,
*je geografski položaj grada: sjeverna širina 45° 50' i istočna dužina 17° 23'
*je Virovitica, po popisu iz 1991. godine, imala 22 931 stanovnika,
*Virovitica, po popisu iz 2001. godine, ima 23 189 stanovnika,
*je virovitičko-podravska županija, po popisu iz 1991. godine, imala 104 625 stanovnika,
*virovitičko-podravska županija, po popisu iz 2001. godine, ima 95 059 stanovnika,
*sami grad Virovitica, bez prigradskih naselja, po popisu iz 2001. godine, ima 16 057 stanovnika,
*je tridesetih godina 20. stoljeća, iz grabišta oko dvorca ispuštena voda koja je stoljećima štitila grad,
*je potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih godina 20. stoljeća, u parku zabilježeno devedesetak različitih vrsta drveća i grmlja,
*je godine 1995. u virovitičkom gradskom parku, zabilježeno 76 vrsta drveća i grmlja (589 primjeraka, 21 vrsta četinjača i 55 vrsta listača). Najveći dio biljaka su stabla (54 vrste),
*su nedavna istraživanja utvrdila da na virovitičkim ribnjacima postoji 108 biljnih vrsta, svrstanih u 47 različitih porodica,
*je zbog starosti, bolesti i oštećenja uklonjeno mnogo drveća, osobito onoga najstarijeg, a da srušena stabla, bez obzira zbog kojeg razloga, najčešće nisu zamijenjena novima ili nisu zamijenjena istom vrstom,
*je samo 25 stabala vrlo staro, još iz 19. stoljeća. Među njima se ističu bijeli jasen, močvarni čempres, američke platane i dr.
*su krošnje tih stabala široke između 10 i 20 metara u promjeru,
*je od ukupnog broja biljnih vrsta, trećina autohtonih, a ostale su donesene s drugih kontinenata,
*je park posljednjih pedesetak godina prerastao u park šumu,
*je izgradnjom velikoga bazena i dječjeg bazena te betonskih tribina na Gradskom bazenu, uništena povijesna matrica južnog dijela sklopa dvorca i parka.

Pogled prema sjeveru grada
Snimio: Saša Kovačević

Zanimljivost Virovitičkih bunara

Poput mnogih naselja u Podravini i Virovitica je u 18. stoljeću imala bunare na ulicama, pa su se iz njih služili vodom određeni stanovnici ulice. Zajedničko dobro trebalo je i zajednički održavati. Bunar je trebalo povremeno čistiti, ogradu i nadkrov popravljati i mijenjati, kopanju i kablicu nabavljati. Zato je vrijedno zabilježiti način, doista originalan, kako se to vršilo.

Gazda bunara, koji ga je dao iskopati ili koji je vodio brigu o bunaru, uzeo bi štap i odnio ga k svom prvom susjedu s riječima:

"Sutra, u nedjelju u četiri sata po podne, bit će kod bunara dogovor o nabavci nove kablice ili popravka kopanja za napajanje konja". Susjed bi štap primio i odnio ga svome susjedu rekavši mu one iste riječi, koje je od gazde bunara čuo. Tako je svaki uživatelj bunara nosio taj štap s istim usmenim pozivom. Kad je napokon posljednji uživalac bunara donio štap ponovo gazdi, bio je ovaj uvjeren da je njegov oglas svakom uživatelju bunara poznat, jer ophodnja štapa nije bila nijema.

Na ugovorenom sastanku nije se vodio nikakav zapisnik. Zaključke su svi zapamtili i potrebnu radnju savjesno i točno obavili. Na bunare se pazilo i zato su neki od njih u Virovitici i danas još u upotrebi.