Prikaz
borbe za oslobođenje Virovitice 1684. godine
Sredinom
srpnja, Lesle je stigao do Virovitice i odmah je napao topovskom
paljbom iz dviju baterija. Prvi dani opsade prošli su, međutim,
bez ikakva uspjeha, jer su topovske granate padale na zemljane
opkope i bedeme, pričinjavajući pritom malo štete. Turci
su se uporno branili i junački odbijali sve juriše i napade,
a bombe i granate koje su padale u grad, pokrivali su mokrim
krpama i pokrivačima da bi umanjili njihovo razorno djelovanje.
Nakon početnog neuspjeha, Lesle je stegnuo obruč oko Virovitice
s dvije pješačke pukovnije i zaposjeo sve prilaze, da nitko
ne bi mogao nezapažen ući u grad ili izaći iz njega. Preko
jarka ispunjena vodom, dao je izgraditi most, koji je bio
dovoljno širok da su se na njemu mogla mimoići kola. Zaplašeni
gradnjom mosta preko jarka s vodom, Turci su posjekli jedno
veliko drvo, odvukli ga uzvodno i pustili prema mostu. Drvo
nošeno vodom zapelo je za most i djelomično ga porušilo.
Da bi spriječio njegovo dalje rušenje, Lesle je naredio
dvojici graditelja i dvadesetčetvorici tesara da ga odmah
poprave. Radi zaštite graditelja i tesara, s jedne i druge
strane mosta postavio je četiri stražara i pedeset strijelaca
pod zapovjedništvom jednog poručnika i četiriju ordonanca,
a oni su se dobro ukopali.
Dok
je Lesle bio zabavljen stalnim jačanjem napada na grad,
iznenada je dobio obavijest da je turska vojska kod Slatine
te da dolazi Virovitici u pomoć. Čim je za to saznao, Lesle
zapovjedi generalu Trautmansdorfu da smjesta pohita s vojskom
prema Slatini. Nastupajući vrlo brzo, Trautmansdorf je veći
dio puta prevalio noću, iznenadio i razbio tursku vojsku.
U silovitom naletu konjanika i pješaka, poginuo je veći
broj Turaka, a oko dvije stotine palo je u zarobljeništvo.
Neposredno nakon toga, Trautmansdorf se vratio pod Viroviticu,
vodeći sa sobom zarobljene Turke. Kada su virovitički Turci
vidjeli zarobljenike i doznali da im nikakva pomoć neće
doći, izgubili su nadu u povoljan ishod otpora, pa su se
25. srpnja 1684. godine predali generalu Lesleu.
Cantellijev
prikaz borbe za oslobođenje Virovitice 1684. godine
Predaja
Virovitice objavljena je pod uvjetom da se posadi i stanovništvu
poštede životi te da se mogu slobodno iseliti iz grada.
Pridržavajući se tog uvjeta, Lesle je odobrio turskim zapovjednicima
da sa sobom ponesu puške i sablje, a vojnici samo sablje.
Od sve ostale imovine smjeli su ponijeti samo toliko koliko
su mogli nositi u rukama. Oko tri stotine janjičara ispraćeno
je zatim do Suhopolja (Terezovac), odakle su mogli slobodno
krenuti kamo žele. Zajedno s posadom napustilo je grad i
oko tisuću muškaraca, žena i djece i odličnijih Turaka koji
su željeli otići preko Save. Odlazeći zauvijek iz Virovitice
prema Savi, to su stanovništvo pratile čete graničara i
dvije kompanije vojnika najburške pukovnije pod zapovjedništvom
pukovnika Zweyersa. Dok su prolazili kroz šumu nedaleko
sela Borove, Turke su iznenada napale banske čete, otimajući
i plijeneći sve do čega su mogle doći. Turci su se žestoko
suprotstavili, pa je s jedne i druge strane bilo mrtvih.
U toku opsade grada, Lesleovi gubici bili su vrlo mali,
na bojnom polju ostalo je trideset i sedam mrtvih, a četrdeset
vojnika zadobilo je lakše ili teže rane. Ništa veći nisu
bili ni turski gubici, možda su bili i manji.
U
oslobođenoj Virovitici zatekao je Lesle osam željeznih i
više drvenih topova okovanih željeznim obručima. Među drvenim
topovima bila su četiri s imenom i grbom kralja Rudolfa.
Osim toga, nađeno je veći broj kopalja i helebarda, bačava
baruta, bijelog dvopeka, kamene soli i raznih drugih potrepština.
Na temelju tih zaliha, Turci su se očito mogli još neko
vrijeme braniti, iako je njihovo topništvo bilo malobrojno,
slaba dometa i zastarjelo. Lesle je u gradu odmah smjestio
dosta jaku posadu, s pukovnikom Friedrichom Gallom na čelu,
a Viroviticu pripojio đurđevačkoj kapetaniji.
Do kraja srpnja i prvih dana kolovoza 1684. godine, na taj
su način Virovitica i njezina okolica bile zauvijek oslobođene
osmanske vladavine. U vrtlogu rata i osvetničkom bijesu
potlačenog naroda, nestale su turske kuće i kućišta i ugasilo
se na tisuće života. Sve što je tuđinska vlast nametnula
i stvorila, raspalo se kao kule od pijeska i pretvorilo
u prah i pepeo. Prestale su pjesme mujezina, nestalo je
aga i begova, posve je utihnuo bijesni topot konja turskih
haračlija. Zajedno s propašću te vladavine, nestao je čitav
jedan svijet, iako će sjećanja na njega još dugo peći kao
žive rane. U vojnom pogledu, bio je to krupan uspjeh, koji
je mnogo pridonio oslobođenju Slavonije i potiskivanju Turaka
preko Save. Od toga vremena, za Viroviticu i njezinu okolicu
započinje novo razdoblje života, njihova nekadašnja uloga
i važnost na granici Osmanskog Carstva, ostat će samo povijesno
svjedočanstvo.
Jedan od
prikaza borbe za oslobođenje Virovitice 1684. godine
